Iz poznate zone komfora u drugi svijet. I kad sve zbrojim, kad me ljudi pitaju zašto idemo ljetovati u druge zemlje, mislim da je to glupo pitanje jer, Hrvatska jest moj dom i imamo divno more ali nisam vezana ni za jednu zemlju i nisam zatvorenih svjetonazora.
Grčka je sve ono što znamo doma okrenuto za 180 stupnjeva.
Nemaju svjesnost o okolišu i par puta smo se našli u šoku da ljudi bacaju smeće, a pokraj smeća je prazna kanta. Čak i na nekim plažama. Nisu u koncesijama, dane su narodu na korištenje bez naplate i naravno posljedično bez održavanja, pa vidite svega. No da to nisam vidjela, ne bih znala cijeniti plaže na kojima se naplaćuju ležaljke ili ulaz. Smeće smo zaobišli, neko smo pokupili i otišli dalje gdje je čisto.
Puno pasa i mačaka lutalica. Jednog smo si posvojili na jednu večer, nahranili ga i napojili. Jura je dobivao napadaje plakanja kroz čitavo ljetovanje. On bi ih sve udomio.
U sve tri regije gdje smo boravili, nema pravila. Sve je opušteno. Možete doći na večeru u restoran u kupaćem kostimu. I nije čudno ako po centru grada na večer šećete blatni od pijeska i nemašminkani.
I u restoranima i po dućanima, svaki put kad sam ušla odjevana „van normi“, pitala sam da li smijem ući takva a osoblje me gledalo u čudu i kažu “Vi ste na odmoru ovdje, to nije problem”.
Orange beach na Sithoniji, jedna od najljepših plaža na kojoj sam bila je u “pravilu” nudistička plaža ali turisti su je otkrili i sad ima više odjevenih nego nudista, ali nema odvajanja; ni nudist nema problem s odjevenima i obratno. Sjedila sam na kamenu s nudistom i kopala po njegovim papirima za sviranje gitare. Nema odvajanja. Uz otvoreni um, separacija ne postoji.
Posluga u restoranima, pekarama, dućanima…divno. Kultura i manire na visokom nivou. Ne postoje skuplji VIP klubovi. I u prvom redu do mora i u najskućenijem kutu kafića cijene su iste. Razumne i jeftine. Porcije su ogromne, bilo da se radi o ćevapima ili morskim delicijama.
Uz svaku jutarnju kavu smo u lokalima od domaćina dobivali slastice; slatkiše, a te manire su krasne, pokazuju poštovanje prema gostu. Restorani su prepuni, a nisam vidjela ni jednog mrzovoljnog konobara. Šalju vibru zahvalnosti da si došao k njima.
Promet…ajme. O autocestama neću jer su slični kamikazama. Penzioneri prelaze autocestu puzajući preko zaštitnih ograda kao da su na seoskoj lokalnoj cesti. Lokalci voze i pretiču turiste sa isturenom glavom iz automobila i gestikulirajući rukama „Ajmo brže!!“.
U malim gradovima, po uskim ulicama i uz more turista, guraju se auti i motori. Zna se dogoditi da od točke A do točke B voziš puževom brzinom. Ali to je ok. Svi strpljivo čekaju da se ljudi polako maknu s ceste da kolona može dalje. Ni jednom u tom silnom kaosu nisam čula trubu. Ni ljute povike. Sve potpuno opušteno. Jer svi su pomireni s time da je to tako…sve lagano.
Lokalci su ljubazan, topao narod, pozdravljaju te na ulici, postoji neki konekt kojeg zavoliš.
Najopušteniji narod kojeg sam upoznala. Opušten a radišan.
Planine, polja, nizine, nepregledna prostranstva pustoši s jedne strane, a sa druge predivan kaos.
A Parga…šarm pomiješan sa mirisom povrća od jutarnjeg placa, gyrosa, slastica i znoja lokalnih djedica. Uređeno i slatko. Stvoreno za šetnje i ubijanja u slatkim grčkim jogurtima, vaflima, ogromnim kavama. Živo od jutra do mraka.
Neću da nam je ovo zadnji put u Grčkoj. Predivna je.
CHANIOTI, KASSANDRA
Vozimo se u autu i pita me Tomo zašto sam tako tiha, a ja odgovorim iz šale, ništa posebno, čekam priliku da nešto zajebem. Oh, bila sam u pravu.
Chanioti je šašav živi gradić, stvoren da potrošiš puno eura na predivne kopije Vans-a, Nike-a, Police naočala, dok te muzika iz barova s mirisom iz nargila motivira da ne odustaneš u naumu. Također, stvoren je i za to da se odmah na početku šetnje izgubiš jer na tri sekunde pogledaš neke sandale a kad vratiš fokus na Tomu i Juru, njih više nema. Nestali oni meni, nestala ja njima…stanem na ulici i ljuto pušim cigaretu u nadi da će se spustiti negdje niz ulicu i u sebi pičkaram muški rod alergičan na šopinge i kako ne može tri sekunde pričekati da pogledam štandove. Istovremeno moje muško na istom mjestu gdje su me izgubili, panično ulazi iz jednog dućana u drugi tražeći me i tlak mu je na 800; vidjela sam mu na licu, a u glavi film da mi za vrijeme kad me on traži već prodaju bubreg na crnom tržištu za 157560€. Trenutak ponovnog susreta je bio fatalan, jebali si mater međusobno a nakon toga si izjavljivali ljubav kao nikada do sada. Jura me primio za ruku i rekao da me više nikad ne smije pustiti, jer sam ga prestravila. A mater je samo pogledala jedne sandale.
Kad u životu radiš na tome da oslobodiš svoje unutarnje dijete, nuspojava je da se ponekad i ponašaš nezrelo, kao dijete. Djetetu se oprašta. Mene se ljuto gleda. Više ni grčka kava, ni zamrznuti jogurt iz predivne „Pin up“ slastičarnice nisu bili gušt. Chanioti pamtim sa krivnjom.
I da, gradska plaža je lijepa ali mala. Preporučam odlazak van grada za potpuni doživljaj.
KASSANDRA, negdje na putu za Posidi Beach; Grčka horror priča
Vozimo se bespućima poluotoka tražeći savršenu plažu, mi tipični turisti u finom autu i odjeveni samo u kupaće. Borimo se po uskim ulicama za koje bih se dala kladiti da su jednosmjerne ali nisu. Štoviše, dvosmjerne su i još su na jednoj strani parkirani auti, ali Grci nađu način da i u takvim uskim ulicama idu preticati kolonu. Jer tu je sve dozvoljeno.
Vozimo se dugo i razmišljamo da li imamo putovnice sa sobom jer vožnja izgleda ne kao da ćemo doći na plažu, nego u Bugarsku.
Već u blagom beznađu i zahvalni na klima uređaju u autu vozimo kroz seoske uličice sa prastarim putokazima na Grčkom jeziku, naša navigacija zvana Đurđa je odavno odustala, a vani peče 35 stupnjeva u 10 ujutro. Krajičkom oka vidim dvorište iz knjiga Stevena Kinga. Ispržena trava, nema znakova života, samo žica, metal, otpad i…dvije lutke. Stanemo, Tomo okrene auto jer to moraš poslikati. Brzo sam okinula onako u badiću par fotki i otrčala u auto, jer u ovakvom dvorištu možeš naletjeti jedino još na Langolijere. Ili nekoga iz old school američkih horora. Ljutog goblina ili staru vješticu koja nudi jabuke.
Našli smo savršenu plažu, a na večer sam shvatila da Grci očito imaju fetiš na neobične jezive lutke lutke jer ova zadnja crvenokosa lutka se nalazi usred grada u trgovini.
SITHONIA; Grčka horor priča #2
Priča o hotelu Ermioni, ili Bates motelu
Dođemo na Sithoniu, vruće, peče, a mirno skroz. Gradić sa par restorana, dva hotelčića i plažom. San snova: nema galame, nema buke, savršeno da se napuniš u miru.
Nađemo Ermioni hotel, Tomo je kao poglavica obitelji otišao obaviti check in a Jura i ja čekamo kraj auta na parkingu gdje zapazim malu kapelicu kraj ulaza. Inače tih kapelica ima mali milijun kroz Grčku, nalaze se uz cestu na mjestima gdje je netko poginuo. Unutra ljudi stavljaju vino, cigarete, sitnice; za nekoga tko se zaustavi pomoliti za pokojnog, u znak zahvale. Ja totalna nevjernica ali previše znatiželjna idem do te kućice i otvorim vrata, gledam što sve ima unutra. Vidim Marlboro upaljač, ful je cool i reko, šteta da ga je neko ostavio tamo. Dobar upaljač, nema toga više za kupiti. Brzo zatvorim vratašca da neko ne vidi šta radim i razmišljam kako mi se zapravo uopće ne sviđa vibra tih kućica/crkvica.
Dan nam je prošao u krasnom điru, laganom, zadovoljni smo jer imamo veliku sobu, a nama za našu čergu treba velika soba.
Stara je ali mirisna i čista.
Malo mi je bacilo na neki američki motel uz cestu.
Zaspali smo umorni od kupanja i izbjegavanja meduza koje su odlučile imati najezdu na nas tog dana, a kroz par sati probude me neki zvukovi. Čujem hrkanje, a ni Jura ni Tomo nisu hrkali. Čujem neke nepoznate i čudne zvukove i ne znam odakle dolaze. Tad mi pada na pamet situacija gdje sam kopala po stvarima u pokojnikovom spomeniku i shvatila sam. Zamjerila sam mu se.
Hrkanje je bilo toliko glasno glasno kao da neko spava sa nama u sobi.
Probudi se i Tomo i gledamo se, lupa tu, lupa tamo, sve neki jezivi zvukovi koje sam do sada čula jedino na TV-u u onoj seriji „Lovci na duhove“. Već me lovila strava i panika i stisnula sam se k njemu ko beba a on pokvarenjak me čuvao onako snažno, ratnički, a sa drugom rukom lupkao po uzglavlju kreveta da me plaši i zadovoljno se smijao kako doživljavam srčane udare u nizu.
“Oprosti što sam ti gledala u kućicu!!!”
Kasnije smo shvatili da nam je frižider opsjednut i ispušta demonske zvukove, a izolacija je slaba pa je stravično hrkanje zapravo dolazilo iz susjedne sobe. Jadna mu žena.
Ujutro smo se probudili neispavani, ali zato je Jura prespavao čitavu dramu koju smo proživljavali kroz noć i njemu je bilo totalno dobro.
Natočim si kavu, zapalim cigaretu i reko, da, ovo je Bates motel.
Na večer me razveselila teta sobarica jer mi je lijepo složila spavaćicu, u obliku mašne. A domaćini su obitelj i unatoč činjenici da je hotel star, jako je ugodno boraviti tamo. Divni su ljudi. Preporučam ako se nađete u blizini.
METEORA
U centralnoj Grčkoj nalaze se stijene koje izgledaju kao stupovi obješeni u nebo. Na stijenama su sagrađeni pravoslavni manastiri, od njih 23 danas ih je ostalo 6. Podno stijena nalazi se Kalambaki, gradić koji izgleda ponizno pod impozantnom veličinom i snagom stijena koje idu u visinu do 500 metara.
Budući da smo putovali iz Sithonije prema Pargi našla nam se Meteora na pola puta, pa smo napravili izlet.
Manastiri su nastali tako da su grčki svećenici prvo izdubili stijene i gradili si improvizirane nastambe a zatim kad je otomanska vojska krenula stiskati ih, počeli su se graditi pravi manastiri. Postoje slike u muzeju koje svjedoče kakvoj su se opasnosti i pogibelji izlagali ljudi da na takvoj nevjerojatnoj visini i okomitim liticama sagrade nastambe.
Također postoje priče da su željeli ići visoko zbog toga sa budu bliže Bogu.
Bila sam upozorena kada smo kretali na put da stavim duge hlače, jer nije dozvoljeno pokazivati koljena. Malo nevoljko zbog velike vrućine, ali i mojih tvrdoglavih principa no svejedno sam obukla traperice.
Put do tamo je neugodan i istovremeno prekrasan, hrpa zavoja ali vrijedi, jer putem se majčica Zemlja hvalisavo pokazuje u svojoj predivnoj gracioznosti. Bili smo dobre volje, šalili smo se i pjevali u autu i konačno stigli na odredište gdje je nemoguće naći parking, a to me podsjetilo na pohode na Mariju Bistricu, gdje se more vjernika sprema da se klanja religijskim slikama i građevinama. Dakle grčka Marija Bistrica.
Ušli smo na portu i platili karte i baš sam krenula dalje kad me gospodin na ulazu zaustavio i rekao neka se vratim i stavim suknju. Imaju na ulazu za žene koje nisu došle u dugim suknjama gomilu dugih suknji koje svežeš oko struka i tek tada možeš u razgledavanje. Potiho sam vežući suknju psovala prastara pravila i zatomljavanje žena. Dečki smiju hodati i u kratkim hlačama tako da su moja dva muškarca lepršavo šetala po strmoglavim stubama a ja se iza njih kuhala u trapericama i pamučnoj halji pazeći da se ne zapletem u prevelikoj količini tekstila i poljubim kamen.
Priroda je impozantna. Nikad nisam vidjela takve maestralne ponore i litice.
Unutra postoje povijesne zanimljivosti, no svetišta i crkve i sve optočeno zlatom u meni nije pobudilo ni zanimanje ni divljenje arhitekturi, nego sam se osjećala potišteno i brzo sam izlazila van iz svakog prostora u koji sam ušla. Na kraju nisam ni ulazila u crkve jer me ne zanimaju, šetala sam po muzeju i čitala o tome kako su bacali njemačke vojnike sa litica u drugom svjetskom ratu.
Ljudi koji tamo dolaze koliko sam uspjela snimiti su 99% bili vjernici i tamo su obavljali neke svoje molitve, a mi i par Kineza smo došli onako turistički.
Vibra u manastirima je niska i ako bih je trebala riječima opisati, niskofrekventna. Suprotnost tome je pogled prema van, na ljekovitu i neopisivu ljepotu prirode.
Dakle, pristala sam na pravila, zatomljavanje ženske energije sakrivajući koljena i šetala po “svetim mjestima”. Oborila rekord u jednom danu.
Na stranu moji principi i na stranu sarkazam, Meteora je nešto što morate vidjeti. Arhitektura koja se ljubi sa prirodom, Suncem i zelenilom. Ako imate malo sreće, možete putem naići i na lokalne pastire sa kozama, koje hladnokrvno šeću posred ceste i uopće ne mare za činjenicu da biste rado prošli i nastavili put. Koze iz Meteore znaju da treba usporiti i uživati u trenutku.
PARGA
Znate onaj osjećaj kad se zaljubite pa imate leptiriće u trbuhu, osjećate se opijeno, a kad niste uz onoga u koga ste zaljubljeni osjećate ogromnu čežnju i steže vam se srce?
Točno tako sam ja zaljubljena u Pargu.
Kad smo planirali put na godišnji i kad mi je Tomo rekao da idemo i u Pargu baš sam se razveselila, jer sam za Pargu znala onako bez veze, da je turistički grad, no jednom sam prilikom gledala seriju “Sulejman Veličanstveni” (ne pitajte ) kad je Sulejman pričao sa svojim najboljim prijateljem kojeg je zvao Ivan Paržanin te mu je ovaj pričao crtice iz djetinjstva. Tad je Parga bila opisana kao neko jako romantično mjesto za kojim je njegovo srce čeznulo čitavo vrijeme bivanja u Istanbulu.
Stigli smo u Pargu u simpatični hotel kojeg vodi totalno zen obitelj. Toliko zen da primjerice ponekad nisu uopće bili na recepciji. I nemoguće ih je razlikovati od turista koji hodaju po hotelu jer nema dress code-a, sve je onako… Lagano. I jako mi se svidjelo.
Pogled iz hotelske sobe je bio odličan. Ali ne, nismo imali pogled na more ni na plažu. To je bio balkon na vrhu centra grada. Pogled na kvartovski kafić, trgovinu, tržnicu. Pogled na bradate svećenike u crnim dugim haljama koji su se svako jutro šetali iz crkve, zaustavljali se u svakom lokalu i razgovarali sa ljudima. Pogled na usku uličicu kroz koju idu pješaci, motori i automobili. Opća ludnica ali onako domaće i pozitivno. S terase hotela mirisi jutarnjih kroasana, iz fast fooda miris gyrosa, sa tržnice miris ustajalog voća na vrućini.
Torbe na ramena i put plaže, pješice kroz grad, usput smo se zaustavljali na kavi i na štandovima (brdovit grad pa se valja odmoriti). Po povratku s plaže onako u kupaćima opet kroz centar grada na gyros da ne umremo od gladi prije službene večere kad idemo u grad onako dotjerani, kako je i red kada na moru idete na večeru.
Večeri na balkonu hotela Olympic su jednako živopisne kao što su jutra. Samo što sada dominiraju uređene turistkinje, namirisane, iz kafića trešte nogometne utakmice a auti i motori se još uvijek polako probijaju. S nekog trga kojeg ne vidimo svirala je ex-yu muzika.
Noćne šetnje pokazuju svu raskoš rukotvorina, suvenira, restorana i klubova. Poluosvjetljenih sakrivenih uličica. Tu i tamo koji kupač koji se kasno vraća s plaže i probija se kroz gužvu sa napuhanim luftićem.
Cijene su pristojne, usluga predivna. Iz svakog kutka grada vibrira šarm. Predivan, predivan gradić. Mjesto sa ogromnim srcem.
I ako ikad odete u Pargu nemojte propustiti kavu u Brazilian Green Clubu. To je doživljaj.
Tamo nam je ostalo srce, i Tomi i Juri i meni. Proputovali smo nebrojeno mnogo kilometara, upoznali smo kulturu koja je toliko različita a opet, tako poznata. Jer se temelji na srcu, na ljubavi. Najviše od svega ću pamtiti toplinu tog divnog naroda. Da, to je Grčka. Srce, kaos, ljubav i hedonizam.
