Piše: Gordana Foder
To da su sve žene lijepe odavno smo konstatirali. Ne postoji osoba koja se nekome ne bi svidjela. Visoka, niska, pretila, žgoljava, velikog nosa, pravilnih zubi, krivih zubi, našminkana, nenašminkana, duge kose, kratke kose… nebitno. Bitno je ono što žena isijava, čime zrači. Samo će površne osobe davati pozornost isključivo vanjskom izgledu, dok će si oni koji drže do pravih vrijednosti dati vremena i zaviriti u nečiju osobnost i intelekt.
Nema pravila kako se nekome svidjeti. U posljednje vrijeme gledam našu mladost, svi su odreda lijepi. Ono, baš fizički lijepi. Da je u moje vrijeme mladosti bilo toliko prekrasnih mladića, ne znam gdje bi mi pamet bila. A djevojke (djevojčice)? Prekrasne su.
Ali, u svakoj priči ima i ALI. Žalosti me kad vidim kako se ta predivna mladost kojekakvim preparatima od prirodnih ljepotica pretvara u serijski stvorene plastične Barbike. Što starije djevojčice bivaju, to više pokušavaju imitirati neke nametnute standarde ljepote kojima se zapravo samo nagrđuju. I tako dobijemo gomilu nekoć prirodno lijepih djevojaka koje sad nalikuju jedna drugoj.
O trepavicama sam pisala. Drugi je problem malo ozbiljniji, a to su usnice zvane “poljubac pčele” ili “zdravo, ja sam Ana, moja mama je patka”. Djevojke uvećavaju usnice i tako izobličuju svoja lijepa lica i više sliče gumi za odštopavanje odvoda (OK, možda im jest misija jednim poljupcem odštopati WC, tko sam ja da im sudim) i riskiraju da se za njima gega kolona pačića i viče “mama”. Tko zna koliko novaca bace za napumpavanje usnica, jednostavnije bi im bilo naći košnicu i izljubiti pčele. Kako će one koje s 20 – 30 godina imaju hrpu umjetnih stavki na sebi izgledati s 50? Srećom, neću doživjeti.
O umjetnoj kosi, kojoj se na kilometar vidi da nije kosa nego plastika, žarko žutih boja slame, ni neću. Kamo je nestala briga o sebi i prirodno njegovanje kose do željene duljine? Da, to traje, da, to iziskuje puno njege i brige, ali prirodno je uvijek ljepše od umjetnoga, zar ne?
Ima tu i estetskih korekcija nosa a koje uopće nisu bile nužne, podizanje obraza… tako da se dogodi da djevojčicu koju si poznavao od rođenja vidiš nakon desetak godina i nemaš pojma tko je ta osoba. I nećeš ju prepoznati kad ju opet sretneš na cesti jer izgleda kao desetine drugih koje su se također uniformirale u neke nove, nametnute standarde “ljepote”.
I gledam sad na fotkama na jednom portalu djevojke koje su se javile za MISS (ovoga / onoga, nije bitno, bitno je da žele biti miss). Više – manje sve su normalne, prirodno lijepe djevojke. Djevojke iz susjedstva, djevojke koje svakodnevno srećemo na ulici. Nema tu šetanja plastike. Nemaju čak ni ožbukana lica, dakle minimum šminke. Nisu ni tapecirani kosturi, imaju sve potrebne ženske obline. Dakle zaista prirodna, lijepa mladost. Ipak, u oči mi je palo kako su sve namrgođene kao da se nalaze na sprovodu. Zar zaista tako ozbiljno shvaćaju KASTING (kasting (engl. casting [kα:’stiŋ], od cast: podijeliti uloge), odabir glumaca za ulogu u filmu, televizijskoj seriji, kaz. komadu, ili kandidata za sudjelovanje na nekom natjecanju – izvor: enciklopedija.hr) ili je jedan od uvjeta za izbor u uži krug količina mrzovolje? Ako su se već prijavile za takvo natjecanje u ljepoti, trebale bi to shvatiti kao zabavu, a ne nešto od presudne životne važnosti.
Svim djevojkama izabranim za daljnje natjecanje želim sreću i više osmjeha na licu, a onima koje nisu prošle želim reći da su lijepe usprkos neulasku u izbor. Neka budu svoje, visoko uzdignute glave, diskretno našminkane, prirodne i time će postati prave missice u svojoj okolini.
