Piše: Gordana Foder
Malo smo rasklimali dva mita o čarima učiteljskog posla, ovdje ćemo dva mita spojiti u jedan. Naime, radi se o mitovima da je zabavno raditi s djecom i ljepoti besplatnih izleta i maturalaca s učenicima. Ionako su povezani neraskidivim vezama.
Izlet. Noćna mora svakog prosvjetara. To čudo od dana provedenog s tuđom djecom van škole za koji dnevnica iznosi 26 € (toliko se plaća cjelodnevni stres prebrojavanja djece, čišćenja rigotina, nadziranja u maniri psa čuvara – nakon izleta možeš mirno lijevom rukom žmirečki skupljati ovce po brdima, potrage za izgubljenim / ostavljenim mobitelima novčanicima torbama kišobranima ruksacima, kupovina vlastite hrane i tableta za smirenje) počinje stresom oko pronalaženja agencije (da, dobro pišem, ne odabira agencije nego baš pronalaženja agencije) koja će dobrovoljno i profesionalno, a opet po nekoj normalnoj cijeni, odraditi organizaciju izleta. Ako imate sreće, ili pak dobre veze u agencijama, dobit ćete i pristojnog, korisnog i pametnog pratitelja na putovanju. Ako nemate sreće i / ili poznanstva u agenciji, pratitelj će vam biti neki mutavac koji mrzi djecu, a vi mu idete na živce iako je njegova dnevnica veća od vaše. Ili pratiteljica s poštapalicom koju koristi 8 – 9 puta u minuti pa nemaš pojma što je rekla ili htjela reći, ako uopće nešto i govori djeci. Ali, najjače je kad ti se vozač dođe derati na učiteljice da kad misle ići doma jer je njemu dosta.
Inače, izlet počinje na prvom rotoru kad izađeš iz grada: “Učiteljiceeeeeeeeeeee, moram na veeeceeee!”. To u boljoj varijanti. Lošija varijanta je: “Učiteljiceeeeeeeeeee, Pero rigaaaaaaa!”. E ova je varijanta nešto zeznutija, jer potiče lančanu reakciju izbacivanja sadržaja želudca ostale djece. A i bus onda veći dio dana smrdi. I riganju nema kraja.
Na prvom stajanju otvaraju se smokiji, čipsovi, razno smrdljivo, a nehranjivo smeće usprkos zabrani nošenja istog. Kao da su na rođendanu, a ne na izletu. Neki pak nose sendvič veličine kotlovine, kao da sedam dana prije izleta nisu jeli. Ili možda stvaraju zalihe da imaju što povraćati u nastavku putovanja. Dok se stoji, učiteljice panično dežuraju da koja ovčica ne podleti pod auto, a vozač pokušava provjetriti bus od smrada ranih rigača. Nekoristan pratitelj na putovanju mirno na šanku ispija svoju kavu i ignorira i učiteljice i djecu. Pri povratku u bus klince treba prebrojati nekoliko puta. Frka nastane kad se netko ne javi. Ili kad netko prijavi tipa – “Ane nema!”. I onda trk: u wc, na šank, u trgovinu… da bi se otkrilo da dotična već uredno sjedi u busu. No, gotovo je, kila živaca već otišla baj baj.
Imate li sreće, djeca će se u autobusu zabavljati s kartama, mobitelima i sl. Ako nemate sreće, tulit će, tj. pjevati. To ONI zovu pjevanjem. Kad potroše repertoar pjesama naučenih na satovima glazbene kulture, prelaze na takozvani “slobodni stil” pa učiteljice mogu saznati sve trendove koje djeca slušaju, a bome i naučiti riječi narodnjaka i turbo folka. Zanimljivo je kako klinci štekaju u tekstovima pjesama s glazbenog, ali su zato nepogrešivi do zadnjeg slova u imbecilnim “suzama sam lepio tapete kad si otišla i odvela dete” pjesmama. Fascinantna selektivna memorija.
Polako se približavamo nekoj od destinacija, ali o tome više drugi put.
Stay tuned.
