Piše: Gordana Foder
Volim sve životinje. OK, najviše volim mačke. Imam ih tri. Dvije pokupljene s ulice. Od uličarki do princeza. Udomila bih ih još da mi životni prostor to dozvoljava. Udomila bih i kojeg psa. Velikog, malog, srednjeg… nebitno, pas je pas. Na žalost – nemam prostora. Oduvijek sam željela imati i zmiju za kućnog ljubimca. Te me životinje fasciniraju. Ne diraj me – ne diram te. Ne glasaju se, ne linjaju se, ne piške i kake okolo, ne treba ih šetati po kvartu, jedu jednom tjedno i maze se. Nisu zmije ljigave ni hladne. Prije ćete naći ljigave i hladne ljude. Neznanje rađa strah i predrasude, predrasude rađaju mržnju. Dakle, ljudi mrze zmije iz neznanja. Nemam u stanu zmijče, ali zato hrpa njih bezbrižno žive neometane na mojem gruntu oko vikendice. I brane me od štakora, miševa i krtica. To što susjeda vrišti na samu ideju da je leglo bezopasnih sljepića u mojem stakleniku… a Bože moj, mora se i ona s nečim zabavljati.
Vratimo se macama i psićima. Psi. Pomazila bih i pročačkala svakog psa kojeg vidim, često osjetim ugriz zavisti i ljubomore kad vidim s kakvim divnim stvorenjima ljudi šetaju. No, dok su većina njih svjesni i pristojni pa pokupe mine koje psići ostave, ima i onih koji se hladno udalje ostavljajući tako nagazne mine u travi. Nije pas kriv. Kriv je onaj tko šeta psa i ne mari za red, kulturu i obzir prema drugima. Mojim kvartom šeta jedna prekrasna kuja, na povocu je, ali uvijek ima i brnjicu. A vesela je i druželjubiva. Rekao mi je vlasnik da mora cura imati brnjicu jer spada u “opasnu” skupinu pasa. Niti mi izgleda opasno, a i ne šeta okolo bez nadzora. No dobro, pravila su pravila. U principu volim velike, konkretne pse. Ono, da vidiš da je pas, a ne partviš. Ali slatki su mi i minijaturni drečavci. Oni su uglavnom glasniji i naporniji od velikih pasa. Tko zna, valjda glasnoćom nadomještaju manjak veličine. Kako bilo da bilo, sa psima se je ljepše družiti nego s većinom ljudi. Odaniji su, iskreniji, ne lažu i nisu pakosni i zavidni. I ne tračaju.
Mace. Mace su nešto najljepše na ovome svijetu. Mnogi ne vole mačke jer se one ne daju dresirati, svojeglave su i neovisne. Mačke dokazano mogu zapamtiti više naredbi od pasa, ali ne žele ih izvršavati. Nema šanse mačku natjerati na nešto što ona neće. Mi ne posjedujemo njih, one posjeduju nas. Neće se maca maziti kad se nama mazi. Ali, kad imamo najviše posla i najmanje vremena, micica dobije napadaj maženja i hladno se smjesti u krilo s purrr purrrr. I onda? Ostaviš sve i maziš mačku jer se napokon udostojila pružiti ti mrvicu pozornosti. Moja srednja mačka ima osobine psa. Čuva me, hoda za mnom, vjernija je od moje sjene, dočekuje me kad dođem kući, osjeća kad dolazim s posla i parkiram auto u garažu i to prati pogledom kroz prozor i juri pred vrata stana, ujutro mi poželi dobro jutro pusom nosićem. Moju najmlađu macu je neki nečovjek ostavio kao bebu na parkiralištu velikog trgovačkog centra. Em cura, em crna – nitko je nije htio. A ona je najnježnije, najmekše, najtoplije stvorenje koje moj život obogaćuje s puno ljubavi.
Udomite napuštenog psa ili mačku ako imate imalo mogućnosti. Ljubav koju ćete dobiti ne može se mjeriti ni sa čim. Spasit ćete jedan nježan život i obogatiti svoj. Oni tako malo traže, a tako puno daju. I, naravno, sterilizirajte ili kastrirajte. Budite ljudi.
