Zakukuljeni u svakodnevnicu rijetko se sjetimo dignuti pogled. Oh, a kad bismo to barem činili češće, kakvih bismo se samo ljepota nagledali! Nekih sasvim običnih, a nekih i pomalo neobičnih, čak čudnovatih i pomalo čudesnih. Ljepote su to koji se skrivaju odmah iza ugla, iza oblaka, iza kišne kapi. Ali mi smo često preozbiljni da bismo se time bavili. Ipak smo mi odrasli i kao takvi dužnost nam je da budemo prezauzeti svim onim stvarima koje su bitne i bez kojih ne bismo bili dovoljno važni, dovoljno veliki i značajni – u društvu koje je postalo sve samo ne inspirativno i zaigrano. U takvom jednom društvu, nižemo dan za danom, naoko jedan sličan dugom, bez previše strasti i sa ne baš previše sreće. Nižemo uspjehe: posao, auto, kuća, putovanja … sve ono što je u današnjem društvu priznato kao vrijedno. Sve to bude i pohvaljeno od naši poznanika, kolega na poslu i „prijatelja“ na društvenim mrežama, jer ipak ako to sve imamo i sve to radimo, bit će da smo uspješni. No, kad se glazba stiša i zavjese spuste, kad ostanemo sami, ako dovoljno utišamo cijeli roj misli koji marljivo isprevrće svaki list s desna na lijevo, pa od gore na dolje i onda opet sve to samo u suprotnom smjeru, dakle, ako uspijemo utišati taj roj pčelica koje marljivo pronose misli našom glavom, ostane li dovoljno mjesta za slučajne susrete, ljude i poneki osmjeh? Ako smo zakukuljeni u svoju svakodnevnicu, sve te male stvari vrlo lako nam mogu promaknuti. A kakve li štete! Jer upravo te male stvari pričaju ovakve i slične priče. Te male stvari nas ispunjavaju srećom i mame osmjehe na naša lica. Te male stvari imaju naviku postati velikima! U dane, sasvim obične i male, u dane kad ne dignemo pogled s onog čime se bavimo, ako samo malo odškrinemo vrata svog ozbiljnog života, možda se uspijemo ponovo radovati kao djeca. A tako je to bilo i tog sasvim običnog popodneva. Briga sto i jedna, naoko bitna, roj misli koji zuji u glavi i stvara buku dovoljno veliku da se ne primijeti predivan jesenski dan u kome se još uvijek čuje pjev ptica, gdje vjetar nježno dodiruje kosu i smiješi se namrštenom nosu kojeg sve to škaklja i pomalo ljuti. Prsti su vrijedno čupkali korov na gredicama vrta koji se pripremao za jesen. A kako je to ozbiljan posao, tako se mora ozbiljno angažirati i pomoćnik za vrtlarska pitanja, ni više ni manje, nego guru po zelenom pitanju – gospođa majka. I tako je to popodne, više ugodno nego neugodno, prolazilo uz marljive ručice što su uprljane zemljom već vapile za malo vode, baš kao i osušena usta. Slične radnje čupkanja, negodovanja i brundanja sebi u bradu, izvodila je i susjeda vrtlarica. Nije bilo baš neke međusobne interakcije, jer ipak su to bili ozbiljni poslovi – vrtlarski poslovi! I sve tako do trena kada se vjetar odlučio zaigrati i uvis vinuti zelenu lepršavu vrećicu koja je sve do tada strpljivo čuvala kantu na kojoj se odmaralo nakon napornog čučanja. Tri žene, tri slučajna svjedoka, kliknule su gotovo istodobno i pogledima pratile tu igru vjetra i vrećice, pogledima u kojima se nazirala dječja ushićenost i radost nečim tako banalnim kao što je vjetar. U tom trenutku niti jedna ozbiljna stvar oko koje su do tada brinule nije bila bitna. Nisu se gledale, nisu pričale jedna s drugom, ali dijelile su taj trenutak i tu sasvim slučajnu sreću!
