Piše: Gordana Foder
Ljudi su po svojoj prirodi nomadi. Rijetki su oni koji će baciti sidro na jednom mjestu i čitavog života ne mrdati nikamo. Obično prevlada znatiželja za upoznavanjem novih mjesta, zemalja, gradova, prirodnih, kulturnih i povijesnih znamenitosti pa se ide u skitnju. Naravno, prema svojim financijskim mogućnostima i slobodnom vremenu.
Stanovnici bogatih zemalja, penzići koji žive kao ljudi i ne moraju kopati po kontejnerima poput onih u Lijepoj našoj, provode svoje umirovljeničke dane na krstarenjima, po avionima i u razgledavanju svijeta. Kod nas, prosječni penzioner je sretan ako uspije otputovati do tržnice i kupiti hranu, a ne ju čeprkati po bačenim neprodanim ostatcima. Radni pak narod, uglavnom do grla u kreditima, pozajmicama i minusima, teško si može priuštiti egzotična, ali i “obična” putovanja. Većina njih u životu ne vidi Pariz, Rim, London… čak ni nekadašnje glavne gradove Beč i Budimpeštu. No, što smo birali, to imamo.
Ipak, postoji nada i za one s tankim novčanicima. Zove se “jednodnevni izleti” u okolicu domovine nam. Neću sad reklamirati putničke agencije koje nude takve izlete u Austriju, Mađarsku, Italiju, Sloveniju, Bosnu… za relativno malu lovu, ne bi bilo fer, a i reklama se plaća. Uglavnom, agencije nude jednodnevne izlete po cijeni već od 30 €. Realno gledajući, iz trgovine izađete s dvije ne dupkom pune vrećice osnovnih prehrambenih namirnica za koje pljunete i do 50 € (ovisno kupujete li na akciji ili po redovnoj cijeni). Stoga, gdje ima volje ima i načina, koga baš baš crvi u sjedećem dijelu tijela svrbe, može si barem jednom u 2 – 3 mjeseca priuštiti neki izletić. Obično su te države u koje se ide na izletiće jeftinije od domovine nam pa nije potreban niti neki značajan džeparac. A i hranu si za jedan dan možete ponijeti od kuće. Pohani picek ili šnicl je bezvremenski IN još iz doba Juge.
U ponudi su i dvodnevni izleti na malo udaljenije destinacije. Naravno, za 99 €, kolika je uobičajena cijena takvih izletića, morate biti spremni da višesatno sjedenje u autobusu, polazak u sitnim poslijeponoćnim satima i ne baš vrhunski smještaj. Ali opet, jednom u 3 – 4 mjeseca može se i to preživjeti. Kako financijski, tako i bez komfora.
Osim odabira pouzdane agencije s kojom bi se išlo na neki simpa izlet, jako je bitno i tko vam je vodič, tj. pratitelj na putovanju. A tih ima od fantastičnih – nenametljivih znalaca do dosadnih egotripera. Najgori su oni vodiči koji ne znaju govoriti i imaju hrpu poštapalica (primjerice, moj doživljaj Toskane ubila je u pojam vodička koja je u jednoj minuti – mjerila sam – izgovarala u prosjeku do 9 puta riječ ZNAČI, kad sam joj iz rečenica izbacila taj “znači” i filtrirala podatke, skužila sam da u biti nije rekla baš ništa ni pametno ni korisno). Ti neelokventni vodiči osim što nisu dobri i motivirajući govornici, često su dosadni i suhoparni. Druga najgora skupina vodiča su oni koji ne znaju ili pak natucaju strani jezik što može biti jako nezgodno kad su zaduženi da te šetaju po inozemstvu. U Grčkoj sam imala genijalnu vodičku koja je bila hodajući Google, zanimljivu, nenametljivu, jednostavno savršenu. U Toskani me je vodila žena koja je u meni pobuđivala najniže strasti za davljenjem. Nebo i zemlja. Imala sam iskustva i s drugim vodičima, ali ovaj tekst nije namijenjen samopromociji “di sam bila što sam vidjela”.
O putovanjima ću još pričati. Za sad zaključimo: putovati se mora.
Putovanja po Lijepoj našoj koja uključuju i Jadran su priča za posebnu priču.
