Piše Gordana Foder
Ljudima je uz tračanje omiljeni hobi guranje nosa u tuđi život i tuđu intimu. Kao da su baš oni pozvani (i prozvani) da komentiraju nečiji izgled, stil života, svjetonazore…
Postavljaju se pitanja koja drugima baš i nisu ugodna, ali onaj koji ih postavlja jednostavno nema obzira za tuđe osjećaje.
Primjerice, sretnu se dvije prijateljice nakon nekog vremena i krenu pitanja / opaske: “Ijaoooo kako si smršavila, jesi li bolesna?”. Možda žena i jest bolesna, možda se patila i izgladnjivala mjesecima kako bi sličila tapeciranom kosturu, ali što to koga briga??? I sama sam nedavno srela prijateljicu koju nisam dugo vidjela. Ispod majice dvije čačkalice joj glume noge, lice ispijeno i nagužvano od bora kao u mopsa, ali zaboga, ja sam se razveselila njoj, bez obzira na izgled, ako mi želi reći zašto izgleda kao odmotana mumija – reći će mi, nije mi ni na kraj pameti pitati je za razlog njezinih 35 kg skupa s krevetom.
Ili… suprotnost. “Ijaooooo kako si se udebljala!?”. Nitko ne voli čuti da se ugojio, najmanje žene. Za debljanje postoje brojni razlozi: bolest, klimakterij, uspavani metabolizam, hormoni, neki lijekovi. Rijetko se koja žena svjesno i namjerno prežderava kako bi nabacila šlaufove i salo. Brojne žene s viškom kilograma se pate na kojekakve načine kako bi se neželjenog viška riješile, najčešće uzalud, pa je stoga zaista neprimjereno nabaciti komentar kako se je netko udebljao. Osim ako to nije iz čiste zlobe. Onda se ne radi o neuljudnosti već o zloći, a to je druga priča.
Onda pitanje: “Zašto ne staviš aparatić da ispraviš zube?”. Ili: “Ovaj ožiljak, to je nešto novo ili ga imaš već dulje vrijeme?”. Ili: “Zašto ne napraviš nešto s tim aknama po licu?”, “Kakva ti je to kosa? Od kad postaješ ćelava?”. Moje je pitanje: Što to koga briga? Izuzetno je neukusno komentirati nečiji izgled. Ako već želimo biti ljubazni i susretljivi, možemo diskretno preporučiti dobar salon gdje se može popraviti koža lica, možemo preporučiti neki preparat koji smo isprobali da djeluje pri prikrivanju ožiljaka, možemo diskretno preporučiti dobrog stomatologa ili ortodonta. Ali komentirati? Sigurno se svatko od nas našao u situaciji da su mu komentirali nešto što mu nije bilo ugodno.
Osim pitanja koja se tiču izgleda, neuviđavni i zločesti postavljaju pitanja tipa: “Ooooo opet na put, ima se, može se! Od kud ti novac za silna putovanja?”. ALO! Pa što koga briga. Možda taj putnik štedi svaki cent, hrani se po akcijama samo da bi zadovoljio strast za putovanjem, kupovinom knjiga, odjeće ili što ga već veseli.
Uz zlobna, postoje i neopisivo glupa pitanja. Pitanja tipa: govorim samo da ne bih šutio. Primjerice, jednom prilikom vješala sam oprani veš na sušenje, a bistrooka susjeda me pitala: “Oooo, prala si veš?”. Rekoh “Nisam. Luftam ga.” Ono… što odgovoriti na glupo pitanje?
Da sumiramo: nemojte pitati ono što ne želite da pitaju vas. Nemojte komentirati ničiji tuđi izgled. Nitko ne voli imati bubuljičavo ili izborano lice, nitko ne voli da ga kilaža definira. Knjiga se ne sudi po koricama.
Kako reče zeko Lupko u Bambiju: “Moj tata kaže da ako nemaš što lijepo za reći, nemoj reći ništa.” Odnosno, ako nemaš nešto lijepo za reći – šuti. Bit ćeš pametniji, ljubazniji i kulturniji. Imaš svoj život. Nema potrebe živjeti tuđi.
