Piše: Gordana Foder
Cijeli se svoj život pitam i nikako pronaći odgovor što je to toliko uzbudljivo, veselo, poticajno u primitivnom bacanju petardi i sličnih eksplozivnih gluposti za vrijeme blagdana i dočeka Nove godine, pobjeda na nogometnim utakmicama, svadbama… Godinama svjedočim primitivizmu za vrijeme varaždinske novogodišnje utrke kako se trkačima pod noge bacaju petarde. Odete li na doček Nove godine na neki trg, velika je vjerojatnost da ćete dobiti eksploziju pod noge. Meni se to dogodilo. Umjesto slavlja dobila sam uništene čizme i hlače. U startu mi je prisjela i nova godina i slavlje.
Kad se predloži da se izbaci vatromet za Novu godinu, ljudi se masovno dignu na zadnje noge, jer, što je Nova godina bez vatrometa? A što je vatromet? Bespotrebno bacanje novaca na eksplozije od kojih stradavaju životinje – ptice, mačke, psi… Psi su posebno osjetljivi na takve zvukove, svaka eksplozija može kod njih izazvati ozbiljnu traumu. No nisu samo životinje ugrožene vatrometom i besmislenom pucnjavom. Postoje djeca, osjetljiva djeca, autistična djeca, kojoj ti iznenadni zvukovi predstavljaju veliki stres. Ako uživateljima u eksplozijama životinje već ne znače ništa, zašto nemaju barem obzira prema djeci? I starcima?
Ali ne. Već od malih nogu klincima se u ruke daju petarde i petardice, kao pod nadzorom odraslih neće im se ništa dogoditi. Koliki je to trulež u glavama učiti dijete da je veselje u nečemu što drugima predstavlja stres? Koliki je to trulež u glavama riskirati da djetetu eksplodira petarda u ruci i nanese mu trajne posljedice – dijete može ostati bez prsta, bez oka, opečene kože…?
Dok djeca u ratom pogođenim krajevima doživljavaju svakodnevni jad, tugu i strah zbog eksplozija, želeći da se one ne događaju, u našim mirnim krajevima mi slavimo uz eksplozije. Koji paradoks. Ono što je nekima tuga, drugima predstavlja sreću. Zar smo već zaboravili da su se eksplozije, tuga i jad događali i kod nas i to ne tako davno? I to ne samo za blagdane i dočeke, svadbe i pobjede na utakmicama.
Radovati se možemo i na druge načine. Ne trebaju nam petarde, vatrometi, pucnjava. Kada osvijestimo empatiju prema drugim bićima (životinjama, bolesnima, djeci s poteškoćama, starcima – svima kojima to eksplozivno veselje predstavlja veliki stres) shvatit ćemo da je slavlje onaj osjećaj u srcu, ljubav prema bližnjima, susjedima, djeci, životinjama. Umjesto kupovine petardi, kupimo hranu za mace i pse beskućnike. Kupimo igračke za djecu koja će u bolnicama dočekati blagdane, daleko od svojih bližnjih. Kupimo slatkiše za napuštenu djecu po domovima. Tako se širi i izražava sreća i ljubav.
Samo jednom se živi. Proživimo taj život dostojanstveno, humano i razumno.
