Piše: Gordana Foder
Priča počinje uvijek s leptirićima i ružičastim naočalama. Sve pršti od ljubavi, tetoviraju se imena izabranika srca po raznim dijelovima tijela, kune se u vječnu ljubav i ni najmanje se ne sumnja u sretno zajedničko umiranje i dijeljenje groba. Pa se napravi grandiozno vjenčanje kako bi se proslavila vječna ljubav. Pa se stvara obitelj. Dolazi jedno, drugo dijete… sve po želji i interesima.
Ružičaste naočale s vremenom izgube svoju boju. I onda, kao grom iz vedra neba, jednog jutra se probudiš i shvatiš da nemaš pojma tko je osoba kraj tebe, svađe se serviraju za doručak, ručak i večeru, problemi se više ne rješavaju zajednički, netko se opija, netko šara sa strane, netko dijeli šamare, a djeca sve to gledaju. I pate.
Naravno, nije baš svaki brak osuđen na brodolom. Ali u današnja moderna vremena svaki treći brak propadne (kaže statistika). Potrebno je puno volje, truda i ulaganja da bi brak opstao. Razumijevanja, razgovora i tolerancije. Uz ljubav, nužno je i prijateljstvo. Mnogi nisu skloni obazirati se na potrebe drugih pa bili to i odabranici njihovog srca.
OK, rastanu se. Nisu ulagali u zajednički život, shvate da ne mogu više živjeti zajedno, suzdržavaju se da jedno drugom oči ne iskopaju i najpametnije je svak’ na svoju stranu. I to je ljudski. No, gdje su djeca u toj igri odraslih?
Neki parovi usprkos neslaganju i manjku ljubavi, čak i prijateljstva i tolerancije ostaju u lošem braku iz kojekakvih razloga: zajednički kredit koji su u zanosu ljubavi digli na 30 godina uvjereni da ih samo smrt rastaviti može, iz prastarog razloga “što će selo reći ako se rastanu”, i, onaj najgluplji razlog – zbog djece.
Ljudi dragi, djeca nisu ni glupa ni gluha ni slijepa. Oni koji ostaju u propalom braku zbog djece izlažu tu djecu većem stresu nego da su se ljudski, prijateljski pošteno rastali. Razmišlja li itko kako se dijete osjeća kad gleda roditelje koji prolaze jedan pored drugoga kao pored telegrafskog stupa, kad sluša svađe, predbacivanja ili podbadanja, kad svjedoči evidentnoj netrpeljivosti. Ili, najgore od svega – fizičkim obračunima i nasilju. Zar ne bi bilo ljudski poštenije da se djetetu osigura normalan rast i razvoj u zdravom okruženju pa makar ono bilo i samo s jednim roditeljem? Naravno, dijete mora uvijek imati komunikaciju s oba roditelja, mora uvijek znati da ga roditelji vole iako više ne mogu živjeti zajedno, mora znati da može računati na podršku i jednog i drugog roditelja, a razvedeni roditelji idealno bi trebali ostati u nekim normalnim ljudskim odnosima i zajednički dijeliti brigu o djetetu, kao i smjernice u odgoju.
Da… trebali bi. Ali nije tako. Društvo i međuljudski odnosi nikada neće biti na tom civilizacijskom stupnju da se ljudi međusobno uvažavaju, toleriraju, poštuju. I zato, ipak je možda bolji dobar razvod nego loš brak. Kako nitko ne bi patio. Najmanje dijete.
