Piše: Gordana Foder
Negdje sam pročitala istraživanje koje kaže da djeca sve manje čitaju knjige. Ne samo da djeca sve manje čitaju, ne čitaju ni odrasli. Naime, jedno istraživanje je pokazalo da je u Hrvatskoj najmanje jednu knjigu u posljednjih godinu dana pročitalo 40 % ispitanika, a 60% Hrvata uopće ne čita knjige.
Vjeruje se da djeca kod čitanja i stjecanja navike čitanja uzimaju roditelje kao obrazac. Tako će djeca koja rastu okružena knjigama prije postati aktivni čitači od djece koja nemaju uzor u roditeljskom domu gdje bi usvojili naviku čitanja. Zašto odrasli ne čitaju – teško je reći. Istraživanje kaže da su redovni čitači uglavnom visokoobrazovane osobe te umirovljenici. Vjerojatno onda nečitači svoje nečitanje pravdaju pomanjkanjem vremena. No, gdje ima volje, ima i načina pa tako zaista ne postoji opravdani razlog da se ne “otme” barem pola sata – sat vremena dnevno od ionako zaglupljujućeg TV programa. Dok je gledanje plitkih TV serija i sapunica, zaglupljujućih reality emisija umno nezahtjevno, čitanje ipak zahtijeva neki aktivniji misaoni proces.
Što se tiče djece, oni su uglavnom vrlo zainteresirani za priče, slikovnice i knjige, ali aktivnim će čitačima postati samo ako u prvom razredu osnovne škole dobro svladaju tehniku čitanja i čitanje s razumijevanjem. Učenici koji slabo čitaju, neće voljeti čitanje. Zašto? Pa jednostavno je – tko voli raditi nešto u čemu nije dobar i što mu pričinjava napor? A čitanje je jako, jako važno za uspjeh u školi. Ne samo iz hrvatskog jezika. Kako će dijete rješavati zadatke iz matematike ako kad pročita zadatak i pitanje nema pojma što se od njega traži jer ne zna čitati s razumijevanjem? Ili isto tako zadatke iz prirode i društva? Ili bilo što uopće u školi? Čitanje je temelj cjelokupnog obrazovanja. Loš učenik se ne rađa. Lošim učenikom se postaje.
Znam slučaj kad je učenicima prvog razreda rečeno da donesu u školu svoju omiljenu slikovnicu od kuće. Nekoliko djece u razredu je reklo kako nema kod kuće niti jednu slikovnicu. Za ne vjerovati. Zanimljivo, ali baš ta djeca imala su vrlo skroman leksik u izražavanju i loše su čitala. Jesu li djeca za to kriva? Nikako. Roditelji bi trebali biti ti koji će omogućiti svojem djetetu da čita, trebali bi čitati zajedno s njim.
Nigdje ne piše da se moraju kupovati skupe knjige i slikovnice. Zaboga, pa postoje knjižnice. I za odrasle i za djecu. Ima li što ljepše nego vidjeti roditelja koji sa svojim djetetom / djecom redovno jednom tjedno odlazi u dječju knjižnicu? Ta će djeca zasigurno biti i dobri učenici i mali intelektualci i dobro odgojena djeca. Postoje i radionice gdje se s djecom radi na razvijanju mašte i kreativnosti uz određena kvalitetna književna djela namijenjena djeci.
Marina Dimić Kepeski lijepo je opisala nečitače: “Postoje ljudi koji se hvale da nikad ne čitaju. To je otprilike kao da se hvale da se nikad ne tuširaju. Jer ni jedno ni drugo ne može se sakriti. Manjak čitanja osjeti se nadaleko isto kao i manjak tuširanja.”
Čitate li? Ili da pitam: tuširate li se?
