Piše: Gordana Foder
Poznato je da su Hrvati ležeran narod koji jako puno vremena provodi po kafićima i na terasama trošeći gomilu vremena (i novca) u “ispijanju kava”. Za razliku od radišnih sjevernjaka, Hrvati (i poglavito Hrvatice) imaju beskonačno mnogo vremena sjediti uz tri kapi espresso kave. I čašu vode. Oni poduzetniji začine kavicu nekom žesticom. Kad se baci oko na jutarnju popunjenost kafića i čavrljanje uz kavicu, nameću se logična pitanja: kad ti ljudi rade i od kud im lova.
Jer, osim u ispijanju kave, naši sunarodnjaci su prvaci svijeta u kukanju i jaukanju kako love – nemaju!
OK, razumijem da je kava neki vid uživanja (ali ne razumijem kakvo je to uživanje kad ti konobar doslovce pljucne u šalicu tri kapi napitka i zašto je potrebno barem sat vremena cuclati tu količinu), druženja (čitaj: tračanja tj. ogovaranja), “razbistravanja misli” ma što to značilo. Znam i ljude kojima je ispijanje jutarnje kavice u omiljenom kafiću ritual. To još i mogu razumjeti, vid uživanja, oblik navike. Nekima je ukusna ta pljucnuta kava. Osobno preferiram, ako već zaželim piti kavu, onu pravu, domaću, “tursku” kavu, koja miriše, servira se u malim džezvama, srče iz “fildžana” i servira s kockom šećera i rahat lokumom (oni koji su iskusili taj vid ispijanja kaHve znat će o čemu pišem). Partijanje po kafićima mi je događaj za izbjegavanje. Jesam, partybreaker sam jer – ne pijem kavu. Preferiram čaj.
Znam da mogu uzeti čaj umjesto kave, ali čajevi koji se nude u većini kafića su oni ŽNJ kvalitete, čija kutija od 20 vrećica košta eurić ili eurić i par centi. Taj isti čaj, jednu vrećicu prodaju u kafiću po cca dva eurića (ispričavam se, ne znam točnu cijenu jer se zaista ne sjećam kad sam zadnji put bila u kafiću, a još manje kad sam zadnji put naručivala čaj). Budući da sam škrta plaćati toliko za nekvalitetan čaj (ali nisam škrta kupiti kvalitetan čaj od pet, deset i više eurića) i ne želim piti neko smeće od čaja jer sam po pitanju čaja razmažena, zaista se ne vidim u kafiću “na kavi”.
Ne volim ići na “druženja” uz kavu u kafić jer to smatram gubljenjem vremena. Za to vrijeme dok bih grijala stolicu “na kavi” mogu obaviti deset korisnijih stvari. Tračevi me ne zanimaju. Nikada neću razumjeti što je to toliko interesantno u pretresanju tuđih života, zabadanja nosa u nečije ponašanje, mišljenje, način života, ljubavne i ine veze. Fala, imam dosta brige i oko vlastitog života, ne želim se opterećivati tuđima. Misli bistrim čitanjem. Jer… “idemo na kavu” je zapravo poziv na trač. Čašicu razgovora. Ili kako to vole reći – druženje. Kažu, nije stvar u kavi, bit svega je druženje. I sad se opet vraćam – druženje se uglavnom svodi na ogovaranje onih koji nisu nazočni. Sumnjam da ekipa na kavi pretresa teme kao što su koju su knjigu zadnju pročitali, predstavu odgledali, u kojem su dobrom salonu za uljepšavanje bili… Ne vjerujem ni da se priča na temu “što ću danas kuhati”.
Sve u svemu, tko voli, nek’ izvoli. Odlazi li tko na kave ili ne, nije moj ni ičiji problem. Ovo je slobodan svijet. Ne osuđujem nikoga, samo ne razumijem. Osim toga, i ugostitelji moraju od nečega živjeti.
